Postoje ti neki tekstovi koje bih najradije napisao i bacio, jer su previše otrovni da bih ih delio sa drugima. Šire negativnu energiju, promovišu odustajanje, defetizam i dodaju crnilo u ono što je već odavno izgubilo obrise sive. Ali, više ni ne znam čemu sve ovo… Umesto neke prilike za izražavanje i deljenje misli sa prijateljima, sve se ovo pretvorilo u jedan veliki Trumanov šou, u kome se biraju ljudi i reči, a beži od uživanja i opuštenije atmosfere. Postali smo ono protiv čega smo se borili, a verovatno sam i sam najveći krivac za takav tok dešavanja.

I, jako mi je teško poslednjih dana. Teško jer se iz sekunda u sekund sve slama i ruši. Negativizam podstaknut predizbornom kampanjom, o kome sam i toliko pričao na Twitteru, sada je dostigao i vrhunac, a umesto optimizma, nade i zadovoljstva, svi smo se pretvorili u bezvoljne zombije. Oni su opet pobedili…

Pitate se možda i zašto je nekome poput mene teško, kada mi život na sve liči samo ne na to. Putovanja, poslovi, dovoljno novca, “ugled”… gotovo sve čemu jedan čovek teži, pa opet gomila nezadovoljstva izbija iz mene.  Sve ovo zapravo ništa ne znači kada ste u okruženju gde će vas, umesto talentovanog pojedinca, gledati kao skorojevića koji je tu gde jeste zbog bogatih roditelja, ili veza koje oni nisu imali. Pritisak koji niste zaslužili, a koji morate da živite sa svakim pogledom sa kojim se susretnete na ulici. Jer, budimo realni, Srbija nije onih par stotina žrtava konzumerizma koji srećno kupuju u Ušću, već propala i siromašna, zavidna, neokupana i bez posla. Ona nije tu da nagradi trud, već da osudi uspeh. Kada ste u takvoj situaciji, optimizam vrlo često biva i sinonim ludosti. Potrebno je da se pogledamo u ogledalo, ali da bismo videli odraz potrebno je i malo svetlosti za koju se plašim da je odavno pobegla.